Nedelja popodne, fudbalski dan




Danas je moja poslednja utakmica u karijeri. Kada sudija bude odsvirao kraj utakmice biće to i moj odlazak u penziju. Tolike godine i tolike utakmice. Ponekad, kada sam bio mlađi, i dve dnevno. Bilo je tu i malih ali i velikih utakmica. Bilo je trofeja, suza radosnica ali i onih drugih. Sve je to sport. Zahvaljući fudbalu upoznao sam mnoge važne ljude u gradu, pa i u državi. Slikao sam se sa njima, uglavnom kako se rukujemo ili zagrljeni. Slika sa igračima sam imao na pretek, bila je to podeblja arhiva. Došao je i taj dan. Obavio sam sve moje odavno ustaljene predradnje i krenuo na stadion.
Ljudi iz obezbeđenja i ostali redari su me sa osmehom dočekali. „Danas?“ – pitali su, a ja sam uz osmeh odobravao klimanjući glavom. Stezanje ruku i tapšanje po ramenu. Stalno prisutno društvo na tribinama me je odmah primetilo i odmah počeše sa skandiranjem: Doktore, doktore, doktore!“. I oni su znali da je ovo moja poslednja utakmica. Doktor - nadimak je bio zbog mojeg belog žaketa, moja radna uniforma. Nikad u ovih 30 godina nisam došao na stadion bez nje, bila je znak raspoznavanja. Mahnuo sam i njima, a onda kao i uvek povikao: Semenke, susam, kikiriki! Ovog puta, poslednjeg, sve je besplatno.

Коментари

Популарни постови са овог блога

Život kao reka

Lavlje srce